KARATE je jаpаnski nаziv zа jedаn vid goloruke borbe, nаstаo u Kini, koji je u 14. veku pristigаo nа jаpаnsko ostrvo Okinаvu.

Okinаvljаni su gа u neizmenjenom obliku vežbаli tokom nizа stolećа i tаkvog počeli dа šire po ostаlim delovimа Jаpаnа početkom 20. vekа.

Gičin Funakoši - Šoto (1868 - 1957) odigrao je vodeću ulogu u tom zbivanju. U godinama posle Drugog svetskog rata, sa širenjem Karatea po svetu, on se pročuo kao "Otac savremenog ili sportskog Karatea". Ali daleko od toga. Funakoši je bio samo hvale vredni tradicionalista koji je u okruženju visokorazvijenih japanskih borilačkih veština postao svestan nedostatka svog Karatea i nužnosti njegove promene. Međutim, zbog starosti i određenih psiholoških ograničenja on lično nije ništa uradio u tom smislu. Tako će se zadatka transformacije "okinavljanskog" Karatea - svojevrsnog fosila drevne Kineske veštine koja se u svojoj postojbini u međuvremenu preobrazila u daleko naprednije oblike goloruke borbe - prihvatiti njegovi učenici, pri tome rukovođeni različitim motivima. Na primer, Hironori Ocuka je osnovao školu Vado (put mira), Masatoši Nakajama školu Šoto-kan (Funakošijev dom), a Masutacu Ojama Kjokušin (vrhovna istina). Pomenute škole ma koliko laiku izgledale različite, suštinski su ostale na liniji starog kineskog Karatea.

Šigeru Egami (1912 - 1981) jedini od učenika koji je uspeo da prevaziđe takvo gledište i njemu primereno vežbanje. On je na bazi tradicionalne istočnjačke psihologije i fiziologije koje tretiraju čoveka kao koloplet različitih vidova energije, a što je saglasno sa otkrićima današnjih egzaktnih nauka, osmislio potpuno drugačiji način vežbanja blizak Kineskom Thai-điu, Japanskom Aikidou i Indiskoj Jogi. Zanimljivo je da Egami svoje originalno ostvarenje nikada nije krstio nekim egzotičnim nazivom. Celu stvar je prikazao kao skromnu razradu Funakošijevih zamisli od strane grupice posvećenika Karatea, okupljenih unutar organizacije "Nipon Karate do Šoto kai", pa je postalo uobičajeno da se ime tog stila izvodi iz naziva pomenutog udruženja Šoto-kai (Funakošijevo društvo). Zbog toga će vrednost njegovog podviga, koji može punopravno da se meri sa ostvarenjima takvih veličina kao što su Đigoro Kano (otac Džudoa) i Morihej Uješiba (tvorac Aikidoa), dugi niz godina ostati skrivena od šire svetske javnosti.