Štampa

...Kroz samu svoju prirodu čovek neprekidno  teži napredku i to je jedan od oblika njegove snage, jer bez napredka on nikada  ne bi mogao da poboljša uslove u kojima živi. Ali, slabost čoveka sastoji se delom u želji da se nađe novo po svaku cenu. On je zasenjen svačim što je novo, svačim što blista. Kroz svoj površan karakter čovek se iz dana u dan udaljava od traženog cilja, ne zapažajući pri tom svoje greške. Treba, međutim, neprestano uzmicati, vratiti se na izvor stvari, ne da bi se učinili nepokretnim, niti da bi se pažljivo posmatrali, već da bi bolje napredovali, bez mogućih zabluda. Veliki učitelji modernih borilačkih veština (Uešiba, Kano, Funakoši…) obnovili su borilačke veštine posmatrajući njihovo osnovno značenje. To je razlog zbog koga mi treba da zasnujemo naš rad, našu snagu, naša traganja na aspektu tradicionalnog Karatea, da bi ga učinili bližim današnjem životu.

 


Karate – Budo

Mnogi ljudi koji nisu neznalice, što se tiče Karatea, vrlo površno prilaze problemu, deleći one koji se bave Karateom u dve kategorije: sportist i mističare. Po njima samo sportisti traže efikasnost u Karateu, dok oni drugi rade Karate kao ljudi koji idu u crkvu. Ovo jednostavno shvatanje potpuno je pogrešno, jer zanemaruje istiniti Budo duh.

Samuraj starih vremena živeo je u stalnoj opasnosti. Za njega posedovati pouzdanu snagu i tehniku nije bilo dovoljno. Njegov život je bio neprekidna borba: dok je pio čaj ili išao ulicom morao je biti spreman da brani svoj život, da savlada jednog ili više protivnika. Za njega su bavljenje borilačkim veštinama kao sportskim vežbanjem I borba kao utakmica sa sudijom i publikom bili van spora.

Samuraj je morao dostići efikasnost sa one druge strane svake tehnike. On je zato usavršavao, u najvećem stepenu, svoj instikt ili svoje šesto čulo. Mijamoto Musaši, slavni samuraj iz 17. veka, umro je u svom krevetu u šezdeset trećoj godini, pošto je doživeo šezdesetak borbi. Priča se da je bio sposoban da proceni vrednost protivnika samo po njegovom hodu ili pijući čaj sa njim. Ne uplićući se u neproverljive legende, konstatujemo samo da one dobro objašnjavaju životne podvige samuraja.

U traženju apsolutne efikasnosti

Imati razvijeno šesto čulo i moći prozreti protivnika, stvari su koje se ne stiču lako. U Karateu se ne može dostići duh, ako se ne prođe preko tela, niti savladati protivnik ako se ne savlada sopstveno ja.

Savladati samog sebe; telo i duh.

Najpre telo koje treba “razbiti” oduzeti mu svaki otpor, pa ga zatim modelirati i uobličavati. Za to je potrebno veoma teško vežbanje. Kada izbegavajući lakoću, tražeći teškoću prevazilazeći se u naporu, pređemo granice, stvarno upoznajemo sebe i svoje osećanje (mrđnju, bes, lenjost, nestrpljivost….). Pobediti osećanja, tada veoma je lako.

Kroz napor stići ćemo do produbljenog saznanja o sebi, zatim do sklada sa svetom i najzad do mira. U tom miru osetićemo protivnika, njegovo prisustvo, njegovo disanje, njegove namere. On će pokušati da prekine tu harmoniju. Od njegove odluke, do njegovog pokreta proći će izvesno vreme; u tom intervalu, ma kako da je kratak, mi ćemo reagovati PRE njega.

U Budo-u borba počinje čim opazimo agresivnu nameru protivnika, a završava se početkom pokreta. U pravoj Budo borbi ima vrlo malo pokreta. Čovek koji je stvarno superioran mora da bude savršeno miran.

Put kroz karate

Sigurno je interesantno baviti se Karateom kao sportom, ali će biti još interesantnje ako pokušamo da idemo dalje, da pronađemo još veću efikasnost, koja će nam dozvoliti da u tom traženju upoznamo i borimo se protiv svojih mana, da upoznamo druge, da ih volimo, da dostignemo unutrašnje jedinstvo i da ga proširimo prema spoljnom svetu i možda da doprinesemo , na svoj način, miru i životu.

T. Murakami, Budo press, 1971. god.

Web Soft