Specifičnost ovog sistema čini jedna formalna vežba (sjing) koja se sastoji od preko sto pokreta.

To su u suštini varijacije trinaest osnovnih kretnji, pa je u poslednje vreme učestala pojava da početnici uče njene skraćene verzije. Izvodi se u kontinuitetu na relaksiran i usporen način i u proseku traje 20 do 30 minuta. S porastom umeća ona može da se izvodi u bržem i sporijem maniru.

Zbog pomenute osobine ona je univerzalna – nju mogu da upražnjavaju mladi i stari, zdravi i bolesni. Zbog proverenih vrednosti, u NR Kini i u novije vreme na Zapadu koristi se kao vežba koja zdrave čuva od bolesti, a bolesnima pomaže da povrate izgubljeno zdravlje. Jednom rečju, to je kineska joga u pokretu koja na nižem nivou vežbanja ima za cilj održavanje čoveka u dobroj psihofizičkoj kondiciji.

Na, uslovno rečeno, srednjem nivou ona ima svoju praktičnu primenu kao izuzetno efikasan, pa možda i najefikasniji sistem goloruke borbe. Thai-đi se zato mnogim Zapadnjacima čini privlačnijim od „nepraktične” i „statične” indijske joge.

Na najvišem nivou to je meditativna disciplina koja ima za cilj čovekovo „probuđenje” ili „besmrtnost”. Do tog mističkog ideala stiže se redovnim višesatnim i svakodnevnim upražnjavanjem vežbe. Čovek uči da nemirnu misao opijenu čulnim nadražajima polako dovodi u stanje smirenosti i usredsređenosti na telo kroz složenu mrežu relaksiranih i usporenih kretnji. A kad se to jednom ostvari – kad se misao objedini s pokretom – čovek je zakoračio u novu stvarnost. Bolje rečeno, stekao je uvid u najskrovitije tajne svog bića, pa je kadar da svoje psihofizičke potencijale, koji počivaju u svakom od nas, koristi na daleko bolji i efikasniji način.

Ovu vežbu krasi i jedna izuzetna osobina. Za razliku od nekih statičnih vidova meditacije kad čovek, posle početničke budnosti i pažnje, zna neosetno da utone u dremež, pri izvođenju forme thai-đija to jednostavno ne može da se dogodi. Upravo po tome kako je smišljena razotkriva se genijalnost njenog tvorca i izuzetno poznavanje mističke problematike. Naime, u momentu popuštanja pažnje čovek ne može da „šeta” kroz stavove i tehnike poput automata kao što se dešava pri izvođenju formalnih vežbi u nekim drugim stilovima karatea. Kod te vežbe thai-đija čovek je prisiljen da stane, jer bez usredsređenosti ne može da istraje u zacrtanom kretanju. Vežba sama po sebi – zato što je svaki pokret začinjen s toliko detalja kao što je vezivanje pogleda za pokret šake, prebacivanje težine s noge na nogu, držanje kičme u uspravnom položaju, prislanjanje jezika uz nepce, usaglašavanje udisaja i izdisaja s telesnom kretnjom – predstavlja dovoljan korektor i nije potreban nadzor sa strane da bi se meditant držao u stanju budnosti.

Podrazumeva se da ta formalna vežba, čak i kad je odlično savladana, ne proizvodi automatski borca. Ona čoveku zainteresovanom za samoodbrambenu stranu thai-đija služi više kao svakodnevni podsetnik principa i tehnika na osnovu kojih će izgrađivati sopstveni stil borbe kroz uvežbavanje sparinga poznatog pod nazivom „guranje rukama” (thuei šou). Kao i u slučaju formalne vežbe, i partnerski rad varira od učitelja do učitelja, ali se uopšteno deli na: 1) guranje jednom rukom; 2) guranje obema rukama; 3) ta lu ili guranje obema rukama uz primenu osam osnovnih položaja ili akcija i 4) „razdvojenu ruku”.

I tako, idući od jednostavnijih (kontaktnih) ka složenijim (nekontaktnim) vežbama – na samom kraju dolazi obuka u rukovanju različitim hladnim oružjima – poklonik thai-đija se neosetno približava idealu spontanog i prirodnog reagovanja na realan napad imajući za uzor vodu koja se u svom kretanju s lakoćom prilagođava svakoj neravnini. Sa osloncem na svoj razbuđeni osećaj za predviđanje opasnosti pre nego što se ona fizički ispoljila i uvažavajući principe relaksiranosti, mekoće i popustljivosti, on može da se prilagodi najrazličitijim formama napada i da ih s lakoćom neutrališe.....